
Od danas u našem stokerskom portfoliju sija srebrna, dugo iščekivana ikonica (više od 2.500 prodatih licenci za upotrebu fotografija)! To je povod da se presaberemo, napravimo presek onoga što je (i kako) urađeno i još više zasučemo rukave. Sledeći cilj je zlato, više od 10.000 prodatih licenci.
Za sve ove godine (od 2005. godine) od kako je moj suprug krenuo da prodaje fotografije na stock sajtovima broj prodatih licenci za naše fotografije je rastao brzinom ranjenog puža, kao i broj fotografija u portfoliju. Tada je to bio samo hobi. Moram priznati da smo se dosta kasno počešali po glavi i shvatili da je i to posao isto koliko i bilo koji drugi i da može da donosi više nego dve prosečne plate i da je potrebno potruditi se, dobro promisliti i krenuti sa radom. Napravili smo nekoliko možda ludih ali i smelih poteza koji su se nakon određenog perioda pokazali kao ispravni (huh, da nisu bili ispravni, bio bi ovo jedan sasvim depresivan post).
Dragan Varagić je u svom tekstu napisao deo onoga što se izdešavalo u životu moje porodice u poslednjih godinu i više dana pa se neću ponavljati. Ono što je suština jeste da je splet okolnosti doveo sajber mačku u situaciju da se bavi sasvim nekim drugim stvarima koje imaju malo dodira sa desetogodišnjim zanimanjem kojim sam se do skoro bavila. Grebala sam, njuškala okolo, mesecima čeprkala po svemu što ima veze sa prodajom fotografija, načinima za povećanje prodaje – i sada s ponosom mogu da priznam da se isplatilo. Ali, nema stajanja!
Poslednjih godinu dana, tačnije od januara 2010. godine komercijalna (stock) fotografija je nešto što smo odabrali kao porodični biznis. Bilo je u početku klimavo, trema i frka. Ulazak u nepoznato me je još više plašio jer je ovo oblast koja zahteva i mnoge druge veštine od onih kojima sam do tada baratala. Kako je edukacija važan faktor u svakom poslu, bacila sam se na pronalaženje izvora informacija i upijala ih kao sunđer. Moje organizatorske sposobnosti koje su se do tada svodile na to kada klijentu isporučiti sajt, kada i kako organizovati porodične aktivnosti, kućne obaveze i gomilu drugih manje i više važnih životnih i poslovnih situacija, morale su da pređu na drugi, viši nivo.
Rezultati postignuti u prvoj polovini 2010. godine su pokazivali blagi porast u prodajama i najavljivali još veći rast. Međutim, ono što je falilo je fokus, cilj, pravac, veća posvećenost i naravno veće angažovanje. Vremena je bilo na pretek, inspiracije za izvoz, para za ulaganje u ograničenim količinama (iako to nije bio neki ograničavajući faktor, ipak vrlo neophodan). Biću slobodna da kažem da su brojne kolege stokeri, koji su već prošli trnovit put u ovoj oblasti, bili dokaz da vredi raditi ovaj posao. Tome sam pridodala i činjenicu da moraš uložiti da bi se isplatilo. Zasukali smo rukave, napravili kalkulacije, uložili u opremu, prostor, modele, scenografiju, podelili obaveze, počeli da koristimo maksimalno sve dostupne alate i zapeli. Naravno, rezultati su bili (vrlo) brzo vidljivi i opipljivi.

Grafikon prihoda – iStockphoto
Druga polovina 2010. godine, tačnije period od jula meseca, od kako sam se u potpunosti predala ovom poslu donela je (ne)očekivane rezultate. Grafikon je počeo da raste i više nego što smo mogli da zamislimo. Kraj godine je ličio na pravu maratonsku trku zbog činjenice da je iStockPhoto, agencija preko koje prodajemo fotografije promenila način na koji fotografi i ostali saradnici ostvaruju zaradu, zadavši minimalan broj prodaja ostvaren te godine koji određuje sa kojim procentom ćemo započeti sledeću godinu. Bilo je komešanja, ali smo se navikli na nove uslove koji su se na kraju pokazali kao dobra motivacija. Prešli smo granicu koju smo želeli i u novu godinu ušli sa željenim procentom. Dakle, zaključak – posao koji je do tada urađen je bio solidan, hajdemo dalje, više, bolje.

Grafikon prihoda – iStockphoto
Srebro je bilo sledeći cilj, što nije značilo veći procenat zarade, već mogućnost da portfolio raste za 360 fotografija mesečno umesto dotadašnjih 240 (koliki je limit za bronzane fotografe). Danas smo to i ostvarili!I ne stajemo jer nas čeka još mnogo posla, konkurencija je ogromna, nema vremena za čekanje, samo rad i trud.
Ovaj put je otvorio nova vrata, doneo nove mogućnosti, ostvareni su novi kontakti i saradnja sa raznim ljudima kojima su ovakve usluge potrebne. Još jedan uspeh je i saradnja sa časopisom “Roditelj i dete” čiju naslovnu i tri unutrašnje strane martovskog izdanja krase naše fotografije.